Kad čovekov softver zabaguje
Ovo je priča koju sam svojevremeno objavio na Fejsbuk stranici bloga, tu je bila nekih 7 dana pa sam je kasnije obrisao jer nije bila vezana za IT. Iako je bila vidljiva samo 7 dana – javilo mi 12 osoba koje su mi tvrdile da sam indirektno njima ili njima bliskim osobama spasio život zahvaljujući toj objavi jer su znali šta im je činiti, pa čak i nudile da me časte, tražile broj računa i slično…jer se nekako ispostavilo da je uzrok psihičkih problema bio dosta sličan mom pa su znali „gde da udare“ a pomoglo je i odlasku kod psihijatra uprkos tome što se to kod nas na Balkanu vodi kao teška sramota, jer je neko eto javno prozborio o tome i nije se stideo svega.
Napominjem da određeni delovi teksta ispod su dosta, dosta jezivi i teški za čitanje i čitaju se sa knedlom u grlu, opisao sam neke najcrnje moguće stvari koje su mi se vrzmale po tada teško bolesnoj psihi, neki delovi su bukvalno čist horor te ako nemate stomak za tako neke teške stvari – batalite čitanje ovog trenutka. Ako ste i moja rodbina ili prijatelji, batalite čitanje, džaba ćete da se isplačete iako sve na kraju ima srećan kraj.
Da li je hardver koristan kad softver baguje, i obrnuto?
Jedan kompjuter se sastoji iz dve celine to su hardver i softver – hardver je ono opipljivo što se može napipati prstima, softver je ono što se vrti na tom hardveru u vidu različitih programa dajući hardveru svrhu postojanja. Ako jedna od ove dve celine ne radi kako treba – kompjuter postaje ili parcijalno upotrebljiv ili totalno neupotrebljiv. Postoje i eksterni uređaji koji se mogu nakačiti na kompjuter i time u velikom slučaju nadograditi njegove funkcionalnosti ali ponekad mogu negativno uticati i na rad kako softvera tako i hardvera.
Slična stvar je kod čoveka…pokvari mu se hardver – recimo otkaže neki organ…ali hardver jeste nešto što je opipljivo, kad se pokvari to se lako se to da primetiti i iz prvog i iz drugog lica. Nešto eksterno se nakači na čoveka, rodi mu se dete zdravo i pravo bude presrećan i nadogradi time funkcionalnost sopstvenog softvera ili se nakači neki nefunkcionalni uređaj i recimo spali USB port i potencijalno prejebe matičnu ploču – recimo ozrače ga „humanitarne uranijumske bombe“ NATO terorista i umre od raka u najgorim mukama.
No šta je sa softverom? Možeš ti imati maliciozni softver godinama na svom sistemu i da to ne provališ nikad, lepo se ušuška, sakrije i radi u pozadini, krade ti i hardverske i softverske resurse, krade ti pare sa računa, može da te dovede i u probleme sa zakonom. Nekad ubodeš fleš u kompjuter i žurka počne.
Kako sam se ubio?
Ovde ću opisati, detaljno kako sam razmišljao u trenucima izvršenja ili planiranja izvršenja samoubistva, period od kraja 2014-te a možda čak i godinu dana ranije (ne sećam se tačnog početka upada u depresiju), kad mi se čini da sam lagano ulazio na ulazna vrata depresije pa do samog početka 2017-te kad sam iz tog pakla izašao. Sledi morbidan tekst težak za čitanje, tu je da bih dočarao iracionalni način razmišljanja u trenucima psihičkog kraha kao i odbrambene metode same psihe koja se pokušava odupreti onom najcrnjem, možda sve ovo posluži i za neko istraživanje psihijatrima i unapredi nekako rad sa bolesnicima koji su u teškim vidovima depresije. Ako nemate stomak za te stvari pređite na tekst ispod, u suprotnom kliknite na plus.
Kako sam se ponovo rodio?
Pola meseca, možda i ceo – nakon žileta na venama. Iako sam kao klinac bio verski fanatik, odavno nisam vernik – bar ne po standardima raznih komercijalnih crkava, njihovih zaposlenih i njihovih sledbenika – ali jesam već duže vremena na nekom svom ličnom nivou, i to možda religiozniji od svih pravih vernika, verujem da postoje stvari koje ni logika ni nauka JOŠ UVEK ne mogu da objasne ili nisu imale dodira sa njima, verujem i da je negde na nekom paralelnom nivou sve negde napisano, ne pravim nikakve grehove, niko zbog mene ne pati, nikome ništa ne dugujem, nikome nisam naneo ikakvo zlo, ne lažem nikad – sem kad nekoga zezam, možete da mi ostavite milion evra da vam čuvam – neću evra. Možda se može reći da verujem u neku formu Boga ali ne kao kako nas uče te komercijalne crkve i ostale prevare…već više kao neku za sad (još uvek) nepoznatu silu koja se nalazi svuda oko nas ali u nekom paralelnom svetu i koja motri na sve i sve na kraju naplati ili nagradi na ovaj ili onaj način, nekad se brine za tebe, nekad ne, zavisno od toga koliko si pozitive ili negative doneo na svet.
Ja sam u psihijatriju gledao kao na neku pseudo-nauku, lupetanje, legne čovek na krevet, psihijatar ga ispituje i na kraju ma šta ovaj rekao….mu kaže da mu je to zbog detinjstva i da mora da pije neke lekove i tu se priča završi bez ikakve dalje diskusije ili potpore u logici i nauci. Budalaština teška. On će mene da uči. Kurac! Isto tako grupne kupovine….ako me nešto u životu nije zanimalo to su te grupne kupovine, kak’e veze ja imam sa grupnim kupovinama dođavola?
…no eto, nešto je od nekud i nekako htelo da ja što ne verujem u psihijatriju i što me grupne kupovine ne zanimaju….da me neprimetno natera da potražim psihijatra na grupnim kupovinama. Zašto mi je to tad palo na pamet ne znam ni dan danas….koliko se sećam, priča je bila: „Ja ću i ovako da završim ovu priču, ovaj me život više ne zanima…ali hajde baš da vidim šta taj serator može da iskenja o meni, baš me živo zanima koliki je to nivo jedenja govana i baš da vidim taj bulšit generator od struke“.
Našao sam oglas za pregled po nekoj smešnoj ceni, otišao dan-dva kasnije…i to mi je spasilo život…ispostavilo se da nije srž problema bila u softveru, nego baš u hardveru. Eto, nešto što se ne može opisati je tad odlučilo da mi pomogne i pruži mi drugu šansu. Sudbina je htela baš i da eto isto tako slučajno naletim baš na načelnika psihijatrije na VMA koji je otvorio privatnu ordinaciju – dr Milivoje Zečević a ordinacija mu je bila kod Kanadske ambasade…a ako je neko imao te uvrnute slučajeve, to su ljudi koji su pregrmeli ratove i razne krugove pakla devedesetih i svega što su one nosile za sobom. Jednom sam samo bio kod njega, ispostaviće se da je bilo dovoljno.
Još jedna stavka koja se nekako namestila na crti „planirane slučajnosti“, sudbina, više sile ili kako bi se to moglo nazvati – jeste da je ovaj psihijatar otvorio ovu ordinaciju malo pre moje posete njemu, isto pred kraj 2015-te. Ne znam da li je dalje radi, nisam nikad više ni bio tamo niti prolazio.
Psihijatrija
Krenuo psihijatar sa onim idiotskim pitanjima o detinjstva baš kako sam i planirao, pa odnos sa roditeljima, pa da li te je neko seksualno uznemiravao u detinjstvu pa da li si ti nekog maltretirao, pa ovo, pa ono – i na kraju se dohvatismo i moje kilaže. „Pa pun mi kurac više i kilaže, ne jedem mnogo, svi drugi jedu 5 puta više od mene i gojim se, organizam mi jebe kevu svaku dan i toga mi je dosta a svi me zajebavaju da držim nindža dijetu – tj jedem kad niko ne vidi“. Dolazi pitanje da li sam možda imao padove u nesvest, odgovaram da jesam nekoliko puta ali sam imao i opravdanja (pešačenja od po 20 kilometara, dugotrajno čekanje u redu pa dehidratacija i slično) no imao sam i jedno suženje vidnog polja, u sred vožnje…kao da je svuda oko očiju krenula da pada magla, pada, pada i na kraju je sve bilo belo, mislio sam da je to smrt i da ona tako izgleda, onako polu-slep sam se nekako uparkirao u zaustavnoj traci…izašao iz auta napolje na kišu, kiša me malo regenerisala i osvežila, magla nestala i ja nastavio kući kao da se ništa nije dogovodilo. To nas u totalu na kraju dovodi do ključne stvari…
Trebao bi da posetiš endokrinologa. Ja lično ti verujem da ne jedeš mnogo a i taj problem koji si imao sa suženjem vidnog polja, kao i ta „opravdana“ padanja u nesvest, salo koncetrisano oko stomaka…meni indiciraju probleme sa endokrinim sistemom i metabolizmom – što može biti i uzrok i trenutnog psihičkog stanja koje je dosta loše.
…prepisaću ti Ksalol 0,5 oji ćeš da piješ svaki dan – samo nemoj pre vožnje, prepisaću ti Sanval koji ćeš da piješ samo kad ne možeš uveče da zaspiš a tebe molim da pod hitno odeš kod endokrinologa a mi se vidimo za pola godine oko dalje terapije. Ispostavilo se da se ipak nećemo videti posle pola godine, osećao sam se odlično – nije bilo razloga. Ksalol, sam vremenom smanjivao na jednu tabletu na dva dana, pa jedna na 3 dana i na kraju prekinuo skroz – svestan sam da nije trebalo tako i da sam ipak trebao otići ponovo kod psihijatra ali eto, previše sam se dobro osećao i možda opet neracionano rešio da ne odem.
Nedelju dana kasnije čini mi se….ja otišao kod endokrininologa, ispričao mu šta mi je psihijatar pričao, ispričao mu da sam dosta nesrećan, da malo jedem a gojim se, ovaj me poslao na neka ispitivanja, poslao me na neki test opterećenja i šta se na kraju ispostavi?
Insulinska rezistencija
Ovo je po meni pored raka – jedno od najpederskijih oboljenja koje čovek može da ima. Bukvalno te ništa ne boli, nemaš neke simptome koje možeš sam da skontaš – a organizam propada sve gore i gore. Insulinska rezistencija je uzrok nekontrolisanog gojenja, uzrok je neplodnosti kod žena, uzrok je depresije, uzrok je mnogih uvrnutih stanja organizma. Prepisao mi lek, neki Gluformin da pijem posle svakog obroka, što sam i radio – posle nepunih mesec dana….ja se osećao kao Supermen, psihološki perfektno, samoubistvo i crne misli – ni od korova. Antivirus je neutralisao malver. Da te pojedu vukovi – umirem od smeha šta je meni palo na pamet, koji sam debil, kukala mi majka.
Koja je fora kod insulinske rezistencije, bar kod mene bila. Pojedeš nešto, organizam to registruje, no zbog oboljenja pankreas ko sumanut krene da maltretira jetru velikim količinama insulina, jetra mučena ne uspeva da obradi taj insulin – tako da umesto da od te unesene hrane napravi neku energiju…ona to skrka u salo…i šta se desi – jeo si, skoro sve ti otišlo u salo, ti bez grama energije, nemaš energije nije ti ni do čega, tako neko vreme funkcionišeš ali pošto konstantno nemaš energije upadaš neprimetno u depresiju, pa to sve pomnožiš sa gojenjem koje je samo po sebi katastrofa i za organizam i za psihu – i opala…guglam đe su vuci.
Tri godine sam pio taj Gluformin, debelo pazio šta jedem, kilaža je u principu bila na ravnoj liniji, nekad ode malo gore nekad padne malo dole, ali sam bar psihički totalno ozdravio koliko već posle mesec dana od prvog leka i produžio sebi život na period od – ničim izazvanog gledanja u grupne kupovine. Apsolutno sam siguran da bih se ubio za maksimum mesec ili dva dana.
Jedino što me je sprečavalo da se ubijem odmah – bila su deca. Ma daj vidi kakvi su blentavi, klinka luda ko struja, klinac mentol na tebe i težak emotivac – pa plakaće za tobom godinu dana, moram da im još malo pomognem koliko mogu, nije još vreme, sačekaj ipak još malo, ajde sutra ćemo da vidimo kako i šta, daj još malo fore svemu, vidi klinka te grli, nemoj danas, sutra ćemo razmišljati. Da nije bilo klinaca, apsolutno sam siguran da me ne bi bilo. Oni su bili ta opasna sila otpora, bukvalno anđeli čuvari koji su neznajući poslednjim atomima snage odugovlačili moj život u totalnom crnilu dok me nešto nepoznato nije zveknulo da ničim izazvan potražim pomoć psihijatra preko jebenih grupnih kupona na netu.
Kako se leči ovo stanje hardvera? Piješ lekove koje ti doktor prepiše, od hrane strogi fokus na proteinima, masti i mineralima (meso, riba, sirevi, mleko, jaja, povrće, salate), što manje brašna, žitarica, testenina, voća i ostaloga što ima ugljene hidrate i ništa onoga što ima glupavi fabrički šećer. Umerena fizička aktivnost, makar sat vremena pešačenja ili bilo šta.
No pošto sam ja bolovao od toga a da nisam znao dosta dugo vremena, srećom nije prešlo na dijabetes jer sam se većinom hranio zdravo i ne mnogo količinski, organizmu je trebalo dosta vremena da se regeneriše te kilaža nije padala dole. Od skoro sam po preporuci endokrinologa prešao na nove lekove, nekakav Glukofaž XR sa maksimalnom dozom, i vaga veli da je za dva meseca nestalo 6 kila – iako ništa nisam menjao u iskrani ili fizičkoj aktivnosti. Izgleda da je to to.
Kako sam dobio insulinsku rezistenciju?
Ovo je pitanje na koje nemam 100% tačan odgovor a nema ni endokrinolog…no mogu da pretpostavim…a to je – gresi iz detinjstva, čudni odnosi sa roditeljima, nepravilna ishrana iz mladosti, teško uspostavljanje veze sa devojkama…dakle u principu, sve što bi psihijatar šablonski rekao a ja mu se smejao. Kao klinac sam recimo znao da pojedem po 7 JEBENIH VEKNI HLEBA! Sećam se da sam baš kao klinac jednom za doručak kojeo štap čajne, pavlaku, 5 jaja i veknu hleba. Dok sam studirao, dve godine sam koristio sve moguće sintetičke droge, nekad miksovao i sa alkoholom. Bio sam, opet kao klinac u mestu gde sam živeo ranije, kratko vreme član satanističke sekte. Jedno vreme sam, opet kao klinac pa negde do polaska u srednju školu – krao po samoposlugama, krao sa trafika pa čak i krao muzičke diskove i kasete kod SKC-a. I zajedničko svim ovim stvarima – retko ko je znao za sve te moje grehe.
Dakle, kad se pomnoži ta ludilo ishrana tog vremena, sa raznim izletima u klinačko ludilo, pa podeli sa manijakalnom kontrom imena opterešćenost sportom (jedno vreme sam trenirao takoreći 24 sata dnevno – košarka/stoni-tenis/teretana/trčanje/plivanje, imam čak i medalju sa maratona koji sam istrčao sa odličnim vremenom iako dikvalifikovan) pa onda fizički krah – kad sam batalio sav sport odjednom i ugojio se 50 kila za pola godine – sve je to moralo doći na kraju na naplatu…i došlo je na naplatu u vidu ovog oboljenja. Sreća – cena je na kraju ipak bila prihvatljiva.
Sad?
Ako ne računamo porodicu, sad sam posvećen poslu, kompjuterima, Linuksu, čitanju, učenju…igram stoni tenis kad god mogu jer sam trenutno fizički ograničen pokretljivošću zbog kilaže, kad malo spadne krećem i sa drugim aktivnostima, bajs, basket i slično. U teretanu idem minimum 2 puta nedeljno i vežbam kao gepard ljuti…mada pravim malo veće pauze da ne bi srčka vrisnula. Šetnja minimum pola sata, maksimum sat. Ishrana – napravim ponekad mikro-izlet u ludilo tipa bananica, koja štangla čokolade ili voće – kako ne bih upao u ketozu koja bi bila pogubna za moju jetru – ali u bar 95% slučajeva strogo zdravo. Pijem do daljnjeg nove lekove koje mi je doktor prepisao i kontrola svakih 6 meseci. Sem masne jetre i markera vezanih za jetru – svi ostali nalazi su odlični. Psihički se osećam odlično, može se slobodno reći i savršeno.
I naravno, verujem u zvaničnu medicinu….što je nažalost danas luksuz. Psihijatrija i psihologija nisu kvazi-nauke, doktori nisu tu samo kao podrška farmako-mafiji. Meni su spasili život.
Zašto sam ovo napisao?
Zbog ovog teksta ću, gotovo sam siguran, imati probleme na poslovnom planu i da će me mnogi gledati kao ludaka i beži od njega i gde njega da zaposliš jesi lud ili koga smo mi zaposlili kukala nam majka… iako nisam ja taj čovek od 2016-te…ali ako uspem da nateram bar jednog čoveka koji planira da izvrši samoubistvo ili je u „lajt varijanti“ samo debelo depresivan i ne vidi izlaz – ako ga nateram da ode i potraži pomoć stručnjaka, moja je misija završena pa taman ne našao posao nikada i svi me ceo život gledali kao ludaka. Mene je hardverski problem uramljen nehunkcionalnim duom pankreas-jetra prouzrokovao softverski problem koji opisah gore, možda je to problem i kod vas. Možda i nije, možda je kod vas neki drugi problem, ali to može znati samo lice kojem je to struka, ne neki mudroser sa Linkedina kojem stoji u opisu „kouč“.
Okidač za depresiju sa tog nekog hardverskog nivoa mogu biti takve budalaštine da je to za nepoverovati – recimo nedovoljan unos vode na dnevnom nivou, postojanje parazita u crevima, premali unos minerala i vitamina u organizam, nedovoljno izlaganje suncu, problem sa nivoom raznih hormona u organizmu, razlupana štitna žlezda i razne druge stvari, za-ne-poverovati. Naravno, postoje i – pa recimo i opravdani okidači, smrt ili teška bolest voljene osobe, ljubavni problemi, finansijski problemi i kakvi god – ali zajedničko u oba vida problema, i u hardverskom i u softverskom jeste – POTRAŽITE POMOĆ LICA KOJE SE ŠKOLOVALO ZA TO, stučno lice, lice koje je posvetilo skoro 10 godina života za ispitivanje tih stanja, mante se raznih NLP bulšitera i lajfkoučeva „sve je to u tvojoj glavi“ i ne glumite ludilo praveći se da ste popili svu pamet ovog sveta.
Treba napomenuti i da nije svaka tuga ili crnilo – depresija. Čovek je emocionalno biće i sasvim je normalno da bude ponekad i tužan i smoren i smračen, ali ako to stanje traje duže vremena ili ako se po glavi vrzmaju misli o samopovređivanju ili ne-dao-bog povređivanju drugih ili još čudnije…ako nema realnih razloga za crnilo mozga – to je alarm za – „nešto nije ovde u redu, potraži stručnjaka“. Ako primetite u okolini osobu koja je moguće u depresiji – nemojte da joj popujete i da se proseravate nekom vašom internom filozofijom življenja level „idi na selo i kopaj i nema depresije“ već predložite odlazak kod psihijatra, objasnite kako je taj odlazak sasvim normalan i ponudite se da odete sa njom i pravite joj društvo.
Idite kod psihijatra, nije to sramota – i čovek je sačinjen od hardvera i softvera, tako da kao što može neko da pojebe hardver tako može i da ima problem i sa softverom. I jedno i drugo se rešava, nekad brzo i lako (na sreću moj slučaj), nekad dugo i teško…ali ako ne proverite nikad nećete znati. Ne stidite se da priznate, sebi makar, da ste ranjivi i da tu nešto nije kako bi trebalo biti i jednom u životu dajte šansu školovanom stručnom licu da da svoje mišljenje. Raspitajte se koji je psihijatar dobar i idite, ne čekajte da vas sudbina natera na to ili da svi ceo život upiru prstom u vašu porodicu jer ste bili toliko sebični da i ne pokušate bar da se obratite stručnjacima za pomoć. Ma ne mora to niko da zna ako se plašite tugaljivih pogleda okoline i priča po selu, znate vi i to je dovoljno, eventualno ako imate nekoga u koga imate beskonačno poverenje da neće jesti govna.
Zen Buddhism
30. marta 2019. @ 00:44
Meni je meditacija (zen budizam) pomogla da se izvucem i ishrana, prestanak masturbacije, prestanak gledanje pornografije, prestanak igranja igrica ili bilo koji drugi oblik tracena vremena. Kad je stomak prazan da vidite kako vam se otvore misli i koliko ste bistriji. Prosto mislim da smo mi negdje tamo u proslosti jedan dan imali ulov drugi dan ne, i da pojavom slatkisa i raznih peciva da su se pojavile i razne depresije, kanceri, zivotni vijek manji. Jeste da ne mozemo uticati na razne fabrike, izduvne gasove automobila ali mozemo nesto malo promjeniti. Izadjite u setnju, kao sto kaze pink floyd grass is greener, primjetite pticice sto pjevuse, sto je fino nebo, prirodne mirise, nahranite siromaha, macku,psa (kad ste zadnji put primjetili te stvari). Sve sto radite dobro vratice se tri puta bolje. Takodje sam izbacio meso zato sto mislim da je puno hormona i ko zna sta, pa samo pogledajte kod gojaznijih ljudi posebno muskaraca dobijaju oblik zene (grudi, zadnjica)… Izvinjavam se zbog sitnih greskica kucao sam brzo. Pozdrav
P.S Zivot je patnja, porivi i nagoni su izvor patnje, ako ih uspjemo obuzdati slijedi prestanak patnje.
Kvrga
30. marta 2019. @ 18:16
Kod mene je lečenje jetre u mladosti, zbog mononukleoze, usput skinulo i bedak. Sve je povezano.
Dijana
31. marta 2019. @ 14:27
Hvala ti Drazo sto si ovo podijelio sa nama.
Gane
5. aprila 2019. @ 15:58
Bravo za tekst. Treba hrabrosti da bi se ovako nešto podelilo sa svima, i hvala ti što si je imao i nesebično podelio svoje iskustvo. Hvala i sajtu grupne kupovine što si danas živ i zdrav 😀 A tekst će nekome sigurno pomoći.
Ilija
23. aprila 2019. @ 12:21
Oduvan sam da clankom. Hvala za ovaj clanak i sve najbolje u daljem zivotu!