Iako su se utišali tokom zadnjih nekoliko godina, šanse su da ako spomene pojam haker nekome, jedna od prvih stvari koja im pada na pamet jesu Anonimusi. Upoznanost sa njihovim radom je velika, međutim upoznanost sa time šta Anonimusi predstavljaju je vrlo mala. Anonimusi predstavljaju više od manje-više uspješnih proboja u sistem. Anonimusi su predstavnici jedne ideologije i tako se i trebaju smatrati. Međutim, da bih objasnio njihovu ideologiju, potrebno je prvo da bacimo kratak pogled na njihovu istoriju.

Anonimusi kao hakeri (kratka istorija)

Na početku kratka napomena: Neću prepričati čitavu istoriju jer bi to dosta uticalo na dužinu članka. Predstaviću samo nekoliko događaja koji su po mome mišljenju najznačajniji.

2005. je izašao film pod nazivom V for Vendetta. Po mome skromnom mišljenju odličan, film predstavlja post-apokaliptični scenario u kome su Sjedinjene Američke Države razrušene, a Velika Britanija postala država sa krajnjom desnicom na vlasti.

U takvoj Britaniji, postojala je jedna osoba čiji je trenutni izgled neprepoznatljiv zahvaljujući incidentu koji se desio tokom tog apokaliptičnog događaja. Ta osoba (poznata u filmu samo pod inicijalom V), bira masku koja svojim izgledom podsjeća na osobu iz (tačnog dijela) britanske istorije pod naslovom Guy (ili Guido) Fawkes koji je (neuspješno) pokušao da raznese londonsku zgradu parlamenta (odnosno njen dio poznatiji kao Dom lordova) tokom Barutne zavjere (eng. Gunpowder Plot) 1605. godine. U filmu, V u procesu koji je trajao godinu dana (od 5. novembra jedne do 5. novembra sljedeće godine) uspijeva da preokrene svijest stanovništva i sruši takvu vlast. Film je adaptiran na osnovu istoimenog stripa nastao nekoliko decenija unazad, a Anonimusi su odabrali upravo tu masku kao njihov prepoznatljivi simbol.

Anonimusi se rađaju negdje između 2006. i 2007. godine na sajtu koji se zove 4chan (prije nego što otvorite sajt pročitajte do kraja ovaj paragraf). Taj sajt služi kao mjesto gdje korisnici kreiraju i postavljaju slike (dakle nešto kao starija verzija Instagram-a ili Imgur-a). Njegov najpopularniji dio je poznat kao /b/ (ponavljam, ne klikćite dok ne završite sa čitanjem paragrafa) gdje se objavljuju sasvim nasumične stvari. Ono što ističe ovaj sajt od drugih jeste što dozvoljava ono što mnogi drugi sajtovi ne bi dozvoljavali. Nema nikakvog filtriranja ili brisanja sadržaja i nema korisničkih računa. Kao takav, postao je mračna strana interneta u kojoj je poprilično lako naletiti na neke eksplicitne stvari koje su dosta uzmemiravajuće za većinu ljudi. Ukoliko ste ga otvorili nasuprot mojim upozorenjima, šanse su da ste već naletili na tako nešto. Ukoliko niste, dobili ste moje upozorenje, e sad, da li ćete da kliknete na njega ili nećete nije moja stvar.

Zabranjen ulaz u bazen od strane Anonimusa u Habbo-u.

U tom moru sadržaja pojavila se jedna tema o jednoj online igri / socijalnoj mreži pod nazivom Habbo koja pokušava da simulira stvarni svijet unutar browser-a. Korisnici 4chan-a su se iz zabave pridružili toj igri, međutim svaki korisnik je kreirao identičan avatar koji će ga predstavljati. Naravno, ovo je dovelo do neupotrebljivosti igre / socijalne mreže tokom tog perioda. Zajedno su se ti korisnici predstavljali kao Anonimusi, po uzoru na 4chan gdje je svaki korisnik zapravo anoniman.

Predstavnici su jednostavno iz zabave radili stvari koje su im bile smiješne kao redovnim korisnicima 4chan-a, poput zabrane prilaska bazenu (prikazano na slici) ili pomijeranje svojih avatara tako da formiraju oblik svastike.

Takvo predstavljanje je nastavljeno i kroz druge aktivnosti, te su to bili prvi koraci Anonimusa kao pokreta gdje se gomila ljudi predstavlja identično, bez ikakvog vida hijerarhije među predstavnicima.

Nažalost, nije ni šala ni Photoshop u pitanju.

Nakon toga, Anonimusi su napali Baptistku crkvu Westboro (eng. Westboro Baptist Church), koja je sama po sebi poznata po ekstremizmu u svojim vjerovanjima (mada, koja crkva nije?), a stekla je veliki stepen pažnje zahvaljujući tome svojim redovnim „protestima“ u kojima poprilično otvoreno ispoljavaju svoj govor mržnje (većinom usmjeren prema LGBT zajednici). Ovaj, a i drugi početnički napadi Anonimusa su zapravo bili dosta jednostavni, poput rađenja DDoS napada (skraćeno od Distributed Denial of Service; više o tome drugom prilikom), naručivanje gomile pica na adrese poznatih pripadnika određene skupine i slično. Nakon nekoliko početnih uspjeha, njihove ambicije se polako šire i prelaze na veće mete, kao što su napadi na kompanije Sony, MasterCard, Visa i PayPal, te učestvuju u nekoliko državnih udara, poput onih u Egiptu 2011. i Siriji 2012. godine.

Nakon što su Anonimusi uspješno izvršili desetine napada, CEO kompanije HBGary (Aaron Barr) objavljuje kako su se predstavnici njegove kompanije uspješno infiltrirali unutar Anonimusa i da će raditi sa policijom na tome da otkriju ko su najistaknutiji predstavnici Anonimusa i raditi na tome da se isti privedu pravdi.

Naravno, ovo je viđeno kao velika prijetnja od strane onih koji su se izjašnjavali kao Anonimusi, tako da su napali kompaniju, provalili im u servere, preuzeli kontrolu nad Aaron-ovim Twitter računom, objavili Aaron-ove email-ove, i još mnogo toga.

Sve zajedno, hakeri koji su se predstavljali kao Anonimusi su izvršili oko stotinjak napada.

Iako su Anonimusi kao grupa u potpunosti decentralizovani (više o tome kasnije), tokom onih većih napada pojavilo se nekoliko članova koji su se svojim postupcima isticali od ostalih. Kada je prvi od njih otkriven (koji se predstavljao kao Sabu) od strane FBI-a, FBI je sa njim sklopio dogovor po kome će Sabu raditi na tome da sazna identitet ostalih ključnih članova u zamjenu za skraćenu zatvorsku kaznu za ilegalne aktivnosti u kojima su otkrili da je on učestvovao.

Sabu je manje-više uspješno obavio posao koji mu je dao FBI, bio sedam mjeseci u pritvoru, čekao presudu, i krajem maja 2014. je pušten na slobodu i osuđen samo na godinu dana uslovne kazne (naravno, kazna bi bila enormno veća da je odbio saradnju). Zahvaljujući njemu, glavni hakeri koji su se predstavljali kao Anonimusi su ili uhapšeni ili previše uplašeni da ponovo pokušaju da urade nešto veliko.

Neki od njih koji su sada uhvaćeni su iza svojih nadimaka krili fantastične priče, poput Ryan-a Ackroyd-a (poznatijeg pod nadimkom Kayla) koji je dok je radio ilegalne radnje koristio memorijsku karticu na kojoj je instalirao operativni sistem sa ciljem da može da proguta karticu ukoliko mu policija pokuca na vrata i time uništi sve dokaze o svojim radnjama.

Kada su Anonimusi postali više politički nastrojeni nego što su bili zainteresovani da provaljuju u sajtove sa ciljem da urade nešto smiješno na njima, nekoliko hakera koji su se najviše isticali u svojim radnjama su (sa Ryan-om na čelu) napravili novu hakersku grupu i nazvali je LulzSec, te time kreirali neku vrstu rivalstva između dvije u to vrijeme najveće hakerske grupe (bilo je tu i drugih grupa, međutim ove dvije su stekle najveću popularnost).

Zahvaljujući Sabu-u, reakciji FBI-a, odvojenosti u druge hakerske grupe i čemu sve ne, ideja Anonimusa kao ozloglašene hakerske grupe polako blijedi u godinama koje dolaze sve do granice da su danas skoro i zaboravljeni. Međutim, njihova ideologija i dalje živi.

Anonimus kao ideologija

Anonimusi nemaju nekog kriterija o tome ko je njihov član, a ko nije. Svako za sebe može da kaže da je Anonimus. To mogu ja, a možeš i ti kao čitaoc. Nije baš da je to zatvorena grupa ljudi i da zainteresovani moraju da odrade to-i-to da bi im se pridružili.

Zahvaljujući tome, pojavile su se mnoge grupe i individualci koji se predstavljaju kao Anonimusi, čak i kada ne rade baš stvari sa kojima bi se slagali ostali koji se tako izjašnjavaju. Zbog toga imamo napade poput onih na srpske sajtove od strane albanskih “Anonimusa” (ovo navodim samo kao primjer, postoje i suprotni slučajevi naravno). Zbog toga imamo gomilu YouTube videa koji ko fol objavljuju da će Anonimusi da napadnu nekoga, pa od toga na kraju ne bude ništa, blago rečeno (moj najdraži primjer je poruka za Kanye West-a).

Zbog te neodređenosti ko je član grupe a ko nije, imamo ovaj haos koji se stvorio u kojima se osobe sa potpuno drugačijim pogledima na svijet izjašnjavaju kao pripadnici Anonimusa, iako ni na koji način ne predstavljaju mišljenje svakoga ko se tako proglašava. Zbog toga je sasvim glupo posmatrati Anonimuse kao jednu zatvorenu grupu ljudi. Anonimusi više spadaju u neku vrstu ideologije.

Iako postoji ta potpuna nedefinisanost, ipak postoji jedna poruka sa kojom se slaže dobra većina osoba koje se izjašnjavaju kao Anonimusi: “Informacije žele da se oslobode” (eng. Information wants to be free). Pošto je ta poruka pomalo nejasna kada se prevede na naš jeziku, to u prevodu znači da predstavnici te ideologije zapravo žele potpunu transparentnost. E sada, ta poruka se može primijeniti u radu vlade, u radu kompanija, u javnoj dostupnosti informacijama i u svemu drugom što vam padne na pamet.

Pošto je ova poruka široka i obuhvata dosta toga, postoje određene grupe čiji je cilj primjenjivanje te poruke u određenim poljima. Pokret slobodnog softvera (eng. Free Software Movement) (pa manje-više i pokret open source softvera uz vrlo male razlike) želi da svaki korisnik bilo kakve vrste softvera ima dostupnost njegovom kodu i da ima pravo da ga doradi za svoje (ponekad specifične) potrebe, bez obzira na to da li će krajnji korisnik iskoristiti to pravo ili neće. Piratske partije koje su nikle širom Europe (pa tako i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, dok u Srbiji ta ideja i nije baš uspjela) se bore (između ostalog) za transparentnost u radu vlada njihovih država (da ne bude da Srbija nema nešto slično, Srbija ima SHARE Foundation).

Po koja organizacija unutar Europske Unije se bori za to da se prestanu koristiti vlasnički formati dokumenata (kao što su .doc(x) i slični), da se pređe u potpunosti na njihove otvorene alternative (kao na primjer .odt, što je otvorena alternativa za .doc(x)) i da one postanu standard (tj. da se izbace vlasnički formati iz upotrebe svih vladinih organizacija unutar zemalja članica EU, pa i šire). Postoje mnoge organizacije i kompanije koje rade na tome da obrazovanje učine besplatno (ili barem neuporedivo jeftinije u odnosu na tradicionalno učenje) za bilo koga ko je zainteresovan da nauči nešto o nečemu, bez obzira na to ko je u pitanju i odakle je, čime bi se uklonile postojeće barijere (čisto da nabrojim nekoliko: Coursera, edX, Udacity, Open Culture i mnogi drugi).

Na neki način sve ove organizacije rade na principu te jedne te iste poruke, samo što rade na tome da je primjene u za sebe specifičnim okolnostima. Na neki način, može se reći da se sve ove organizacije baziraju na toj jednoj te istoj poruci koju su osobe koje se deklarišu kao Anonimusi praktički uzeli kao njihov moto.

Na neki način, svi smo mi Anonimusi, a u isto vrijeme niko nije.

Uticaj Anonimusa na svijet oko nas

Nastali kao najglasniji predstavnici hakerske kulture, Anonimusi su na zanimljiv način prenijelu tu poruku staru nekoliko decenija. Doživili su svoj vrhunac i nakon toga praktički pali u zaborav. Međutim, da posudim rečenicu iz filma koji je započeo ovo sve prije deset godina: “Možete ubiti čovjeka, ali ne možete ubiti ideju (koju je ovaj čovjek predstavljao)”. Anonimusi su iza sebe ostavili mnogo toga. Kao najvažniju stvar, ostavili su javno prihvatanje hakera kao vrlo važan dio informatičke kulture. Prije deset godina, deklarisanje sebe kao hakerom bi gotovo sigurno dovelo do neželjenih posljedica.

Danas, haker postaje opšte prihvaćeni pojam za nekoga ko razmišlja izvan postojećih granica. Umjesto kriminalaca, hakeri se danas posmatraju kao krucijalnih dijelova informacijskog doba u kojima živimo. Zahvaljujući njima, internet sazrijeva u sigurnije mjesto, a sve više i više vlada i kompanija postaju transparentije u svom radu. Danas, ogromne kompanije poput Facebook-a, Google-a i koga sve ne javno iskazuju svoju zahvalnost onima koji su im ukazali na sigurnosne propuste u njihovim sistemima (ako ste zainteresovani, pogledajte Facebook-ovu ili Google-ovu listu) i dijele novčane nagrade za takva djela (velike pohvale idu za Josipa Franjkovića kao jedine osobe sa naših prostora za koju znam da je više puta uključen u tim listama).

Prije 3-4 godine kada sam po prvi put počeo da istražujem polje cyber sigurnosti, hakeri su bili jedna ogromna taboo tema. Sada je situacija drastično promijenjena. Danas, sa ponosom mogu da se nazovem hakerom i da vjerovatno prvi put javno kažem da je zanimanje za Anonimuse oblikovalo moju karijeru.

Iako su Anonimusi kao hakerska grupa u svojim poznim godinama, njihova ideologija sada doživljava jači rast nego ikada prije, a hakeri se više ne smatraju isključivo osobama sa malicioznim namjerama. Anonimusi su na ne baš tako legalan način oblikovali naš svijet, a sada ih zamjenjuje nova generacija, generacija koja više ne mora sakrivati svoj identitet dok radi ono što voli.

[blockquote cite=“Bruce Schneier (citat iz knjige Secrets & Lies)“]Haker je neko ko misli izvan kutije, ko odbacuje konvencionalne mudrosti i radi nešto drugo umjesto da ih prihvata. Haker je neko ko gleda u granice i razmišlja o tome šta se krije iza njih. To je neko ko vidi listu pravila i pita se šta će se desiti kada se ta pravila zaobiđu. Haker je neko ko eksperimentiše sa limitacijama sistema u cilju zadovoljavanja svoje intelektualne znatiželje. [/blockquote]