Prije neki dan sam putovao autobusom na relaciji Sarajevo – Brčko. Autobus je, naravno, bio pun, i većina putnika su činili studenti koji su se vraćali kući poslije ispitnog roka. Ja sam sjedio sa jednim starijim čovjekom veći dio puta i jedva čekao da se autobus malo isprazni kako bih mogao da sjednem negdje drugdje i malo se raskomotim.

Priliku sam dobio malo prije Tuzle, kada je jedna cura otprilike mojih godina izašla iz autobusa, i ja sam se premjestio sjedište ispred. Međutim, dok sam premještao svoje stvari, primjetio sam da joj je nešto ostalo na sjedištu: njen USB. Još uvijek smo stajali na toj stanici, držao sam USB u ruci i htio da zamolim vozača da pričeka da izađem iz autobusa i vratim joj USB, međutim dok sam stajao i gledao oko autobusa, nisam mogao da prepoznam u kom pravcu je ta cura krenula. Jebiga, izgleda da će USB ipak ostati u mom džepu.

IMG_20160124_230023

Ostatak puta sam se osjećao malo neugodno znajući da je komad elektronike koji pripada nekome drugome sada u mom džepu. Kada sam stigao na svoju destinaciju, dvoumio sam se šta da uradim sa njim. Kroz glavu mi je prošlo da ga jednostavno formatiram i zadržim, međutim, meni USB od 8 gigabajta apsolutno nije trebao (imao sam barem 5 takvih u svojoj ladici koji su ionako sakupljali prašinu, kome trebaju kada imam terabajte prostora po raznim cloud servisima). Ubacio sam ga u laptop i odlučio da vidim šta ima na njemu.

USB, naravno, nije bio enkriptovan, tako da čim sam ga ubacio u laptop, imao sam pristup nečijem privatnom životu (USB je bio gotovo pun sa 6,8 od 8 gigabajta prostora zauzetim). Tu su se nalazile gomile fotografija i prezentacija sa fakulteta. Poslije jedno 5 minuta traženja, pronašao sam šta mi je trebalo — ime i prezime vlasnika. Ovaj put, ime i prezime je došlo u obliku skenirane verzije fakultetskog indeksa.

Screenshot-from-2016-01-24-130952-1

Jednom kada sam preko njega pronašao ime i prezime vlasnice, odlučio sam da je kontaktiram. Naravno, kontakt informacije i nisu bile baš tako lako dostupne, ali već sam imao ime, prezime i fakultet koji cura pohađa, tako da sam dvije minute kasnije došao do njenog Facebook profila i odlučio da je kontaktiram:

Sve je bilo dogovoreno, vlasnica će za desetak dana dobiti svoj USB nazad. Međutim, ja sam se osjećao malo krivo. Ne samo da sam narušio nečiju privatnost, nego sam saznao više o osobi nego što neki njeni poznavaoci znaju o njoj. Već iz skenirane kopije indeksa, znao sam kako se zove i preziva. Po mjestu na kojem je izašla iz autobusa, znao sam približnu lokaciju mjesta gdje je živila. Znao sam joj godište, njen jedinstveni matični broj (a zašto je to loše možete da pročitate u ova tri teksta koje toplo preporučujem), fakultet na kojem studira, odsijek na kojem studira i njen datum rođenja.

Naučio sam ponešto i o njenom fakultetu, naletio na gomilu muzike i slika (ništa 18+, al ima nekih slika kojih ću se kasnije dotaći), gledao slike sa ljetovanja u Crnoj Gori, maturske ekskurzije u Italiji… Međutim, još uvijek nisam došao do onog strašnog dijela.

Strašan dio je krenuo onda kada sam našao na skeniranu verziju kreditne (dobro, zapravo debitne) kartice. I prednjeg i zadnjeg dijela kartice.

Dakle, da sam htio, mogao sam ovo fino iskoristiti i naručiti sebi nešto fino na njen račun. Priznajem da sam se malo dvoumio da li da to uradim ili ne, ali svaka nedoumica je nestala kada sam nakon toga naletio i na jednu molbu fakultetu u kojoj objašnjava kako je dete samohranog roditelja i nije u mogućnosti da uplati godišnju školarinu odjednom, te moli fakultet da joj dozvoli plaćanje na rate.

Na kraju, odlučio sam se da joj samo ostavim malu poruku u obliku tekstualne datoteke u nadi da će se pobrinuti da joj se ovako nešto ne dogodi:

Odgovor

Problemi

Djevojka iz ovog slučaja je napravila jednu sasvim kritičnu pogrešku: nije enkriptovala svoje podatke. Da sam htio, mogao sam njene podatke iskoristiti na razne načine. Međutim, pošto me ne privlači ništa od toga, ipak sam joj se javio, ponudio joj da joj vratim USB i, kada se vratim u Sarajevo za nekih desetak dana, to ću i da uradim.

Djevojka nije bila ni svjesna da je izgubila svoj USB sve dok joj se nisam javio na Facebook-u. Da joj se nisam javio, vrlo vjerovatno ne bi ni skontala kada i gdje ga je izgubila, a sigurno nikada ne bi ni uspjela saznati da je stigao u moje ruke.

Pouka

Tako mala stvar kao što je izgubljen USB može nekome da zagorča život. Zato, pamet u glavu, pokrenite VeraCrypt i enkriptujte svoje prijenosne uređaje. Ako se nešto slično i vama dogodi, ko zna u čije ruke bi vaš USB mogao da završi i kako bi mogli da budu (zlo)upotrijebljeni.