Već smo diskutovali o tome kako studiranje informatike može da bude ne baš toliko bajno kao što izgleda. U ovom članku ćemo se obratiti onoj drugoj strani u obrazovanju: nastavnicima, profesorima i upravama škole.

Ukoliko bilo kome kažete kako studirate (ili planirate da studirate) informatiku, uvijek ćete dobiti jednak odgovor: “Informatika je polje budućnosti”. Međutim, ono što treba da razgraničimo jeste da se informatika kao polje nauke ne izučava samo na fakultetima, nego i u nižim dijelovima obrazovanja: osnovnim i srednjim školama.

U ovom članku ću podijeliti svoja iskustva u prethodnom, kao i o trenutnom dijelu svog obrazovanja, te ukazati na mane sa kojima sam se kao student suočio do sada.

Moja iskustva su usko vezana sa situacijom u Bosni i Hercegovini, pošto se moje obrazovanje u potpunosti odvijalo na teritorijama te države. U ovom članku, nažalost, ne mogu da se direktno dotaknem obrazovanju u drugim državama naše regije, pri čemu prvenstveno mislim na obrazovanje u Srbiji, Hrvatskoj i Crnu Gori.

Završio sam osnovnoškolsko obrazovanje u Republici Srpskoj, a dalje obrazovanje sam nastavio na područjima Brčko distrikta. Pošto je Brčko distrikt potpuno autonoman distrikt na području Bosne i Hercegovine i kao takav, ne zavisi niti od Republike Srpske, niti Federacije Bosne i Hercegovine, imao sam prilike da se obrazujem na dva različita sistema, kojima upravljaju dva odvojena odjeljenja ministarstva.

Osnovnoškolsko obrazovanje

Dakle, kao što sam već naveo, osnovnoškolsko obrazovanje sam stekao na teritoriji Republike Srpske. Na ovoj teritoriji se izučava obavezan predmet koji se zove Osnove informatike, te se izučava četiri godine, počevši u šestom i završavajući se u devetom razredu. U devetom razredu se izučavaju osnove programiranja.

U devetom razredu sam se istakao dovoljno da me tadašnji nastavnik pošalje kao jednog od predstavnika naše škole na opštinsko takmičenje iz ovog predmeta. Takmičenja su jedan od sastavnih dijelova obrazovanja u Republici Srpskoj, te se sastoje od tri nivoa: opštinski, regionalni i republički; nakon čega se najbolji predstavnici Republike Srpske kvalifikuju za nastup na državno takmičenje. Na opštinskom nivou sam osvojio prvo mjesto sa 98 od 100 mogućih bodova, te sam se zbog toga plasirao na regionalno takmičenje, na kojem sam kasnije osvojio treće mjesto.

U osnovnim školama smo kao učenici imali pravo da biramo između dva programska jezika: QuickBASIC (iz daleke 1985. godine) i Pascal (iz još dalje 1970. godine). Da budem iskren, nisam ni znao za ovu mogućnost sve dok nisam došao do regionalnog nivoa takmičenja, te sam (kao i predstavnici svih drugih opština u Dobojskoj regiji – uz samo jedan izuzetak), prijavio se da radim u QuickBASIC-u sa kojim sam u to vrijeme bio upoznat.

Tu već dolazimo do prvog problema, problema kojeg nisam bio svjestan tada. Učio sam osnove u vlasničkom programskom jeziku koji smo (bar u mojoj školi) pokretali na piratskoj verziji vlasničkog operativnog sistema (u to vrijeme to je bio Microsoft Windows XP).

Pored toga smo izučavali i vlasnički office paket (u to vrijeme Microsoft Office 2003). Tokom čitavog našeg obrazovanja iz republičkih udžbenika, samo nam je jednom spomenuto da postoje alternative za Microsoft-ove proizvode (operativni sistemi bazirani na Linux platformi). Nismo bili u prilici da se susretnemo sa njom. Alternative za Microsoft-ov Office paket nam nisu ni spomenute, kao ni činjenica da je Microsoft-ov Office tada bio ograničen isključivo na Microsoft-ove operativne sisteme.

Srednjoškolsko obrazovanje

Svoje srednjoškolsko obrazovanje sam završio u JU Tehničkoj školi u Brčkom, gdje sam stekao naziv Tehničara za računarstvo. Pošto je ovo srednjoškolska struka direktno vezana za informatiku, bio sam u prilici da se upoznam sa još piratskih verzija proizvoda koji mogu biti pokretani samo na Microsoft-ovim operativnim sistemima te smo ponovo koristili piratske verzije tog operativnog sistema da ih pokrenemo.

Iz programiranja smo izučavali Pascal, Borland Delphi i Visual Basic (6.0 verzija). Na praksi smo učili da radimo u Adobe Photoshop-u (CS2 verziji jer školski računari nisu bili u mogućnosti da pokrenu novije verzije) i CorelDRAW-u. Iz baza podataka smo bili naučeni da radimo u Microsoft SQL Server-u (verziji iz 2005. godine ukoliko se ne varam). Pored toga smo bili naučeni da instaliramo piratske verzije Microsoft-ovog Windows XP-a i učili smo raditi u Microsoft-ovom Office paketu.

Slična situacija se dešava i u brčanskoj gimnaziji, gdje takođe uče da programiraju koristeći vlasnički programerski jezik (Visual Basic 6.0) i uče da rade na Microsoft-ovom Office paketu.

Problemi su sasvim jasni. Umjesto da smo koristili nešto besplatno, što se može pokrenuti na bilo kojoj platformi, bili smo primorani da korisnimo vlasničke softvere.

Uz to, bili smo podstaknuti da te proizvode ne kupujemo nego da ih nabavljamo na druge načine, a nerijetko su nam i profesori dijelili piratske kopije potrebnih programa.

Visokoškolsko obrazovanje

Visokoškolsko obrazovanje trenutno izučavam na jednom od privatnih fakulteta na području Brčko distrikta te stičem zvanje Bachelor-a Inženjerske informatike. Situacija je pomalo drugačija nego iz mog prethodnog iskustva. I dalje koristimo većinom vlasničke softvere te smo ograničeni na Microsoft-ove operativne sisteme, međutim ovdje se ne potiče piratstvo.

Svaki student je dobio svoj Dreamspark paket, tako da imamo pristup besplatno da preuzmemo sve Microsoft-ove proizvode potrebne za naše obrazovanje. Nažalost, Dreamspark paket ne sadrži Microsoft-ove operativne sisteme kao ni Microsoft-ov Office paket.

Iako se zahtijeva da koristimo Microsoft-ove Office proizvode u izradi naših seminarskih radova, iz mog dosadašnjeg iskustva sam naučio da to ipak ne mora da bude tako. Kontaktirajući profesore koji zahtijevaju ovo, dobio sam priliku da koristim softvere otvorenog koda. Pišem seminarske u LibreOffice Writer-u, a pošto trenutno polažem ispit iz Algoritama i struktura podataka, mogu bez problema da učim koristeći Linux kao svoj primarni izbor operativnog sistema (C i C++ su podržani bez instaliranja bilo kakvog softvera). Nažalost, u prethodnim predmetima to nije bio slučaj, te sam bio ograničen na Microsoft-ove proizvode.

Glavni problem

Iz mog dosadašnjeg iskustva, lako je doći do zaključka da je naš obrazovni sistem u velikoj većini baziran na Microsoft-ove proizvode. Učenicima se odma u početku njihovog obrazovanja ne spominju i ne predstavljaju u dovoljnoj mjeri njihove alternative. Kroz svoje obrazovanje sam čak bio izložen i podsticanju nabavke piratskih verzija softvera, što ni u kojem slučaju ne bi trebalo da se podstiče od strane predstavnika javnih institucija. Učenici, studenti, nastavnici i profesori nisu u dovoljnoj mjeri upoznati sa alternativama i mogućnostima tih alternativa.

Učenici su primorani da koriste proizvode jedne ili više kompanija. Ti proizvodi nisu besplatni i u velikoj mjeri mogu da negativno utiču na porodični budžet.

Šta može da se uradi povodom ovoga?

Nažalost, problem je velikog obima i ne može se na jednostavan način iskorijeniti.

Ukoliko ste učenici ili studenti, ne pristajte na to da koristite vlasnički softver ukoliko vam vaša obrazovna institucija nije na legalan način omogućila da dođete do tog softvera. Vršite pritisak na vaše profesore da vas upoznaju sa alternativama. Razgovarajte sa vašim roditeljima o problemu, te ih nagovorite da utiču na nadležne u školi.

Ukoliko ste roditelj, razgovarajte sa svojom djecom o ovom problemu, pitajte ih šta škole zahtijevaju od njih. Ukoliko shvatite da je ovaj problem prisutan i u školi koju vaše dijete pohađa, kontaktirajte osoblje škole (bilo preko vijeća roditelja ili lično) te im objasnite probleme. Odbijte da plaćate softver za koji postoji besplatna alternativa. Ni u kom slučaju ne dozvolite da se podstiče korišćenje ilegalnog softvera. Time možete čak i sebe da dovedete u opasnost te da se suočite sa posljedicama.

Ukoliko ste nastavnik ili profesor, upoznajte se sa alternativama vlasničkih softvera. Naučite vaše učenike/studente da postoje besplatne alternative. Naučite i sebe i njih o pojmu softvera otvorenog koda te se pobrinite da programi koje koristite podržavaju otvorene formate.

Ukoliko ste u upravi škole, razgovarajte sa vašim profesorima / nastavnicima, roditeljima i studentima / učenicima, te ih upoznajte sa ovim problemom. Tražite od profesora / nastavnika da se upoznaju sa softverom otvorenog koda (eng. open source software) koji u velikom broju slučaja ima dovoljno dobre alternative.

Ukoliko ste u ministarstvu, razgovarajte sa predstavnicima škole o ovom problemu. Raspitajte se o mogućnostima nabavke legalnog softvera u školama koje pripadaju pod vašom nadležnošću. Ukoliko to nije moguće, ne dozvolite im da koriste ilegalan softver, te time krše Zakon o intelektualnoj svojini.

Ukoliko ste stanovnik BiH i želite da poduzmete nešto po ovom pitanju, kontaktirajte me. Situacija je već odavno izmakla kontroli, što je poznato svima koji su upoznati sa ovim problemom. Trenutno ne postoji niti jedna nevladina organizacija koja djeluje na prostoru Bosne i Hercegovine koja promoviše softver otvorenog koda. Međutim, uz podršku nekoliko predanih ljudi, to se može vrlo lako promijeniti. Već sam ostvario kontakt sa nekoliko kompanija koje su spremne da podrže ovakvu organizaciju i njeno djelovanje na području naše države.