Ukoliko aktivno koristite internet, velika je vjerovatnoća da ste čuli za pojmove „deep web“ i „dark web“. Na moju sreću, nisam se susreo sa našim prijevodima ovih pojmova jer bi se vjerovatno preveli kao „duboki internet“ i „mračni internet“ što po meni zvuči pomalo smiješno. Šta znače ti pojmovi? Trebam li se brinuti? Kako da se zaštitim?

Većina korisnika koristi internet na dosta predvidljiv način: otvaraju najdraže sajtove kao što su Fejsbuk, Tviter, YouTube, nekoliko blogova (kao što su Kompjuteraš), nekoliko portala sa vijestima i to je to. Naziv za ovaj dio interneta je „surface web“ (ili „površinski internet“ ako preferirate naše izraze) i pod ovim nazivom se obično misli na stranice koje su ulistane u rezultatima pretrage na internet tražilicama (kao što je Google, Yahoo!, ili ne-daj-bože Bing). Međutim, za one koji malo dublje istražuju internet, na internetu se može pronaći mnogo više od toga.

Šta je deep web?

Deep web je pojam koji obuhvata sve što Google i ostale internet tražilice ne indeksiraju (tj. ubace u svoje rezultate). Ovo može da bude nešto trivijalno sa čime smo se svi susreli, poput komentara na forumu kojima mogu prisustvovati samo prijavljeni korisnici, Fejsbuk objava koje su postavljene tako da ih mogu vidjeti samo prijatelji, privatni YouTube sadržaji kojima mogu pristupiti samo oni kojima je proslijeđen link i slično. U zemljama koje više svojih biznisa vode preko interneta, to mogu da budu akademski članci koji zahtijevaju plaćanje supskripcije da bi im pristupili ili nešto bilo šta slično.

Dakle, da skratimo u jednu rečenicu: deep web je naziv za sav sadržaj za koji je potreban određeni vid autentifikacije (najčešće neki vid registracije ili plaćanja) da biste mu pristupili.

Po izjavi Rob Nejla (kratak video dostupan na kraju članka), Google kako najpoznatiji servis za pretraživanje interneta u svoju pretragu uključuje samo 16% površinskog (surface) interneta i 0,03% ukupnog sadržaja dostupnog na internetu. Dakle, na internetu ima mnogo toga više nego što vam Google može prikazati. Naravno, ovo nije greška Google-a i sličnih mu servisa. Indeksiranje interneta zahtijeva ogromnu količinu resursa, koje čak ni jedna od najjačih tehnoloških kompanija kao što je Google nije u mogućnosti obezbijediti.

Šta je dark web?

Dark web je jedna mala količina sadržaja na deep web-u koji služi za promociju ili distribuciju ilegalnih aktivnosti. Pošto su mnoge stvari u svijetu ilegalne, tako postoji i mnogo različitih oblasti kojima se bave. Prostitucija, angažovanje plaćenika i krijumčarenje ilegalnih supstanci (poput droge) su samo neki od njih. Web sajtovi koji omogućavaju ovakve radnje su većinom sakriveni iza .onion web domene kojoj je moguće pristupiti koristeći Tor Browser (koji je već predstavljen u članku Kako biti anoniman na mreži?). Naravno, postoji mnogo različitih opravdanih situacija zbog koje biste željeli da budete anonimni na internetu, ali Tor Browser kao konsekvenca svojih mogućnosti služi i za pristupanje ilegalnim sadržajima. Naravno, postoje mnogi legalni servisi kojima je moguće pristupiti koristeći .onion domenu (navešću Fejsbuk domenu i domenu DuckDuckGo tražilice kao jedne od primjera) i ilegalne radnje nisu razlog zašto .onion adrese postoje, već samo još jedna konsekvenca mogućnosti.

U čemu je privlačnost .onion domene?

Trenutno ne postoji internet tražilica koja služi za pretraživanje .onion domena. Do njih se dolazi većinom dijeljenjem domene (kao što sam ja uradio u prošlom paragrafu) sa potencijalnim zainteresovanim osobama. Pored toga, .onion domenama, za razliku od .com, .org, .net, .rs i ostalih poznatijih domena, je teško saznati ko je vlasnik, a zbog načina na koji Tor radi, teško je otkriti i gdje se server tačno nalazi, mada ukoliko njegov vlasnik nije ekstremno pažljiv, to nije nemoguće.

Najpoznatiji primjer ilegalnog biznisa koristeći .onion domen jeste svakako sajt pod nazivom Silk Road. Ovaj sajt je ugašen, a njegov vlasnik uhvaćen i osuđen. Međutim, dok je radio, služio je kao mjesto za onlajn kupovinu (kao što su eBay, Amazon, Pik i Limundo) na kojem ste mogli da naručite ilegalne supstance (poput poručivanja kokaina) ili radnje (poput angažovanja ubice).

Da ovaj vid biznisa svakako može dobro da se razvije govori podatak da je njegov vlasnik uspio da zaradi oko 110 miliona dolara u toku 26 mjeseci koliko je sajt bio u funkciji. Ukupna vrijednost transakcija obavljenih preko Silk Road-a se procjenjuje na 1,2 milijarde. Njegov vlasnik je profitirao tako što je uzimao mali procenat od svake transakcije. Uzimajući sve ovo u obzir, lako je doći do zaključka da se može zaraditi ogromna količina novca koristeći legalne tehnologije na ne baš legalan način.

Trebam li se brinuti? Kako se zaštiti i trebam li se zaštiti?

Ovo je poprilično jednostavno pitanje. Sve što normalni korisnici interneta trebaju da urade da bi se zaštitili jeste da ne posjećuju stranice koje pripadaju tamnoj strani interneta i to je to.

Razloga za brigu svakako ima, ali ne za vas. Prvenstveno zahvaljujući uspjehu Silk Road-a, pojavile su se nove .onion domene koje u osnovi pružaju iste funkcionalnosti kao i originalan Silk Road. Njime upravljaju novi ljudi koji se trude da zaobiđu greške koje je vlasnik originalnog Silk Road marketa napravio (ukratko, koristio je isti alijas nekoliko puta kada je posjećivao „normalne“ resurse na internetu).

Moje iskustvo sa Tor-om i kratko objašnjenje kako radi

Tor je odličan alat za anonimnost na internetu. U vrijeme panike koju sam doživio kada je Edvard Snouden prvi put izašao u javnost i objavio tek nekoliko vijesti, saznao sam za njega i koristio ga često. Njegovo korišćenje je jednostavno, ali i sporo. Ovdje više nije u pitanju samo vaša brzina interneta, nego i brzina interneta korisnika čiju mrežu koristite da biste pristupili sajtovima.

Da ukratko objasnim kako Tor funkcioniše da biste shvatili razlog njegove smanjene brzine.

Vi šaljete zahtjev za pristup nekom sajtu. Vaš zahtjev se šalje kroz jedan server, koji ga šalje na drugi server, koji ga onda šalje na treći. Taj treći server šalje vaše podatke i zahtjev sajtu sa njegovom IP adresom, pa se povratni podaci šalju obrnutim redoslijedom, sa trećeg servera na drugi, pa on šalje prvom, pa prvi server šalje podatke nazad vama i vi konzumirate taj sadržaj bez da je sajt upoznat sa vašim identitetom.

E sad, ova tri servera mogu biti bilo gdje u svijetu i može ih postaviti bilo ko na bilo kojem uređaju (uključujući i uređaj sa kojeg čitate ovaj tekst). Volonteri koji se odluče da pokrenu Tor server su indeksirani u takozvanu Tor mrežu koja se konstantno ažurira. Dakle, brzina više ne zavisi samo od brzine vašeg interneta, već i od brzine svakog od ta tri pojedinačna servera koje koristite.

Naravno, volonterizam u vođenju Tor servera može da dovede i do posljedica. Ukoliko pristanete da vodite „exit node“ (zadnji server u nizu), vaš lični IP se može (a i ne mora naravno) pojaviti kao IP adresa preko kojeg su rađene ilegalne aktivnosti. Ukoliko se odlučite da ne hostujete „exit node“ (što morate eksplicitno označiti u postavkama), ne morate se brinuti.

Pošto na sreću (ili žalost u većini situacija od kojih ova nije jedna od njih) živimo na području gdje zakoni baš i nisu ažurirani otkako je internet postao popularan na našim prostorima, duže vrijeme sam koristio svoju internetsku konekciju kao server za Tor. Ovo nije dovelo do nekog primjetnog usporavanja moje brzine interneta, nije trošilo puno od mojih računarskih resursa i nisam imao neke druge posljedice. Samo je radio neprimjetno u pozadini. Jedno vrijeme sam koristio svoju konekciju i za hostovanje „exit node-a“ i nisam imao nikakvih problema sa policijom zbog toga. Međutim, da je došlo do problema, svakako pretpostavljam da ne bi bilo lako objasniti našoj policiji (ili sudiji) da nisam ništa ilegalno uradio.

Proveo sam jedno popodne istražujući .onion domene i moram priznati da je zapravo poprilično lako doći do linkova prema sajtovima koji se bave ilegalnim radnjama. Naravno, nisam ništa naručivao ili konzumirao na takvim sajtovima (jebiga, dokazati ne mogu, tako da mi morate vjerovati na riječ). Samo sam proveo neko vrijeme istražujući za šta se sve ove domene koriste i šta je sve moguće na tom „mračnom“ internetu.

Kad sam to batalio (manje od sat vremena nakon što sam počeo) istražio sam malo Tor i kako funkcioniše, razumio sasvim normalne slučajeve u kojima se Tor može koristiti, shvatio da je to vjerovatno najsigurniji način za anonimno pristupanje internetu, pomogao im malo u prevodu na naše jezike, vodio server, i na kraju ostavio sve to.

Svakako razumijem da je Tor koristan alat i za one kojima je anonimnost potrebna svakako ga preporučujem.

Kratak zaključak

Internet tražilice (poput Google-a) indeksiraju u svoje rezultate samo mali dio interneta. Postoji još mnogo toga što se događa „iza zavjesa“ i to spada u deep web. Sa nekim njegovim primjerima se susrećete vrlo često (vjerovatno i svakodnevno). Dark web je samo jedan mali dio deep web-a koji služi za obavljanje ilegalnih aktivnosti. Najčešće se za ilegalne aktivnosti koristi Tor, te se preko njega pristupa .onion domenama fokusiranim na ilegalne aktivnosti. Ima mnogo sasvim opravdanih situacija u kojima se koristi Tor, međutim zbog načina na koji funkcioniše se pored tih opravdanih situacija služi i za ilegalne aktivnosti. Ne postoji neka uočljiva razlika između deep/dark web-a i „normalnog“ interneta. Funkcionišu na manje-više isti način. Deep web ima ogroman broj različitih primjena. Da mu pristupite, u većini slučajeva je potrebno samo da se registrujete na servis, međutim ima nekih slučajeva u kojima mu ne možete pristupiti bez plaćanja ili mu ne možete uopšte pristupiti zbog svoje lokacije.

Za kraj, video (na engleskom jeziku) koji sam koristio za neke navedene podatke koji dosta jednostavno objašnjava suštinu (mada trebam napomenuti da sam napisao mnogo stvari koje se ne nalaze u videu):